Slovački Čehov na Braču

„Vrijeme se ne može vratiti, ali dugovi moraju“, kaže prevoditeljica Bračkih priča Dubravka Dorotić Sesar misleći na sve što je slovački pisac Martin Kukučín napisao o nama, „a mi smo kasnili s prevođenjem. Bar toliko zaslužuje čovjek koji je i među svojim Slovacima ostao naš, toliko naš da nam se stalno vraćao i na kraju umro među nama.“

Martin Kukučín, pravim imenom Matej Bencúr (1860, Jasenová, Slovačka‒1928, Pakrac, Hrvatska), klasik slovačke realističke proze, piše svoje prve bračke pripovijetke prije gotovo 130 godina, u vremenu kada živi i djeluje kao liječnik u Selcima na Braču (1894‒1907). Pojedine priče najprije objavljuje u slovačkim časopisima, a poslije, nakon njegove smrti, izlaze u sabranim djelima. Slovački izvornik, koji je Dubravka Dorotić Sesar prevela, izišao je 1960. kao sedmi svezak sabranih djela Martina Kukučína pod naslovom Bračské motívy u nakladi Slovenské vydavateľstvo krásnej literatúry u Bratislavi.

Knjiga Bračke priče Martina Kukučína, u prijevodu Dubravke Dorotić Sesar, objavljena je 2020. uz financijsku potporu Općine Selca u Nakladi Bošković. Tvrdoga je uveza s motivom bračkih Selca na koricama. Na sveukupno 186 stranica nalazi se sedam prevedenih priča Martina Kukučína: Prva razmirica, Svadba, Parobrod, Badnjak, Baldo & Comp., Leše, Iz lovčevih zapisa; prevedenih pisama ili dijelova pisama koje Kukučín iz Brača šalje prijateljima i znancima u Slovačku: književnici Eleni Maróthy Šoltésovoj 24. prosinca 1893, Jurju Sláviku 24. studenoga 1894. i 12. ožujka 1896, pjesniku Pavlu Orsághu Hviezdoslavu 29. prosinca 1894. i Jozefu Škultétyju 13. svibnja 1899, kao i Mali brački glosar te pogovor prevoditeljice s naslovom Oravljanin Martin Kukučín i njegove bračke priče.

Knjiga je objavljena u Nakladi Bošković

Izazov za prevoditelje

Za prijevod Kukučínovih bračkih tekstova nije bila dovoljna samo obična hrvatsko-slovačka jezična kompetencija, tj. poznavanje suvremenoga slovačkoga i hrvatskoga jezika. Naime, slovački jezik na kojem Kukučín piše književni je, no u usporedbi s današnjim pun je zastarjelih elemenata i slovačkih dijalektizama. Osim toga, njegov slovački u pripovijetkama iz selačke faze znatno je prožet hrvatskim, posebice čakavskim elementima, s kojima se susretao u bračkoj sredini. Zbog njih su suvremenici Martina Kukučína u Slovačkoj imali poteškoća s razumijevanjem bračkih priča, pa one nisu postigle onolik odjek kao njegova ranija djela napisana doma ili u susjednom Pragu.

Kukučín prevoditelju posao nimalo „ne olakšava“, jer i čakavizmi koje upotrebljava u stilizaciji govora svojih bračkih likova poprimaju ponekad ‒ u njegovoj percepciji kao stranca ‒ slovakizirane oblike odnosno netočnu interpretaciju. Danas je teško reći u kojoj mjeri slovakiziranje bračkih riječi i mnogobrojna kriva tumačenja dolaze od sama autora, a u kojoj od slovačkih priređivača njegovih tekstova koji ih pokušavaju tumačiti na slovačkome za svoje čitatelje. U svakom slučaju, prevoditelj mora prepoznati stare bračke riči u točnom i netočnom obliku i uporabi u slovačkom originalu i protumačiti ih ponovno za hrvatskoga čitatelja, tj. današnjega hrvatskoga čitatelja, koji će vjerojatno također imati poteškoća s razumijevanjem zbog njihove zastarjelosti. Potrebu za tumačenjem zastarjela i zaboravljena (čakavskoga, hrvatskoga i venecijanskoga) leksika za hrvatskoga čitatelja prepoznala je i prevoditeljica, pa je u knjigu uključila i Mali brački glosar. Čakavske elemente i njihove jezične i stilske karakteristike u Kukučínovim bračkim pripovijetkama prevoditeljica detaljno opisuje u svojem znanstvenom radu.

Kukučín je već prije dolaska na Brač u slovačkim književnim krugovima bio popularan pisac, pa nije bio početnik u pisanju dok je pisao bračke priče. No bio je početnik u životu na otoku. Nakon studija medicine u Pragu prihvatio je poslovnu ponudu Marka Didolića i zaposlio se kao liječnik u Selcima. Iskusnim pogledom pisca promatra njemu potpuno novu i stranu sredinu, stanovnike otoka Brača s njihovim svakodnevnim problemima i radostima, tradicijama, običajima i realnostima. Prikazuje tešku težačku svakodnevicu, patrijarhalne odnose, vjerno opisuje način stanovanja, odijevanja, prehrane, gospodarsku i društvenu situaciju. I sve što vidi i upoznaje detaljno opisuje u bračkim pričama iz svoje „vanjske“ perspektive, kao rođeni Oravljanin (Orava – planinsko i šumovito područje u sjevernoj Slovačkoj, nimalo slično otočkoj prirodi i životu na njemu). Zato Nevena Škrbić Alempijević naglašava da pri čitanju Kukučínovih romana, koje je analizirala kao potencijalne etnološke izvore, treba imati na umu da su oni pisani „iz perspektive osobe koja je određena drukčijim kulturnim nasljeđem te da mnogi njegovi odlomci odaju posredovanje između ovih dviju kultura“. Stoga osim višejezične kompetencije, uključujući bračke govore, kojom prevoditeljica vrhunski raspolaže, nužno je za prijevod Kukučína i dobro poznavanje bračkih kulturnih i društvenih realija, što je teško dohvatljivo onima koji ih nisu doživjeli, bez obzira na to jesu li to izvrsni hrvatski ili slovački prevoditelji. Dubravka Dorotić Sesar u njima je odrasla.

Pronicljiv liječnik i duhovit pisac

Kukučín, dakle, opisuje, uspoređuje, tumači i objašnjava za svoga slovačkoga čitatelja život otočana, koji su mu postali toliko bliski da se među njima i oženio (Pericom Didolić) i da ih nije napustio ni u vremenu njihova iseljavanja, nego je zajedno sa svojom bračkom zajednicom otišao u Južnu Ameriku. On podsjeća na ruskoga pisca realizma A. P. Čehova, s kojim dijeli ne samo istu godinu rođenja, tj. vrijeme djelovanja u doba književnoga realizma, nego i liječnički posao, upravo kroz koji može duboko ući u sudbinu i psihologiju svojih pacijenata te zahvaljujući svojoj umjetničkoj darovitosti preslikavati ih realističkim postupcima u svoje likove. Iako je Martin Kukučín svoje bračke (hrvatske) protagoniste u pripovijetkama ovjekovječio, poznato je iz njegove korespondencije da se bojao ne bi li se oni u njima prepoznali. A opisuje ih vrlo živo, s mnoštvom komičnih detalja i sa suzdržanim humorom, riječima prevoditeljice: „Nadareni selački likar izvrsno uočava detalje oko sebe, slikovito opisuje karaktere i mentalitet, način života, interijere i eksterijere, opaža i najosjetljivije odnose među ljudima, duhovito opisuje svakidašnje i nesvakidašnje situacije, prihvaća svijet u kojemu živi.“

Tri od gore imenovanih priča (Leše, Svadba i Badnjak) preveo je prvi put na hrvatski jezik Branko Nižetić već u 30-im godinama 20. stoljeća. Miroslav Dudok napominje da se u tim prijevodima Kukučínovih djela „nije pronašao taj odgovarajući model za tumačenje njegovog jezika prožetog bračkim jezičnim koloritom. Čakavizmi u kukučinovskoj empatiji [...] stopili se s uobičajenim jezikom i njihova estetska funkcija se u velikoj mjeri reducirala.“ Na kraju svojih razmišljanja Dudok postavlja pitanje hoće li Martin Kukučín pronaći novoga suvremenog hrvatskog prevoditelja, koji će se oduševiti njegovim djelom da bi se pisac mogao nakon godina vratiti „u bračkom sjaju“.

Sa sigurnošću možemo reći da je Martin Kukučín s Bračkim pričama pronašao takva prevoditelja u Dubravki Dorotić Sesar, slavistici i prevoditeljici velike nadarenosti. Prevoditeljsko umijeće dosad je pokazala više puta hrvatskim prijevodima slavenskih klasika, ne samo slovačkih, nego i čeških, ruskih, ukrajinskih i poljskih. Njezini su prijevodi nova umjetnička djela na hrvatskome, s novim dojmovima i osjećajima. Sigurni smo da će hrvatski čitatelji, a posebice obožavatelji Brača i bračkih tradicija, pronaći svoje zadovoljstvo u djelu Martina Kukučína, koje nakon više od sto godina Dubravka Dorotić Sesar vraća u virtuoznom prijevodu u sredinu u kojoj je nastalo. Njime zadužuje ne samo Bračane nego i cijelu hrvatsku i slovačku književnost i čitateljsku publiku.